Pri obnovi neke zgrade bitan je arhitektov stav u odnosu na ono što obnavlja, a pokazuje se u arhitektonskom zahvatu koji omogućuje učinkovito funkcioniranje novog ili postojećeg programa. 

Kod renoviranja povijesnih građevina nužno je sudjelovanje, u načelu konzervativne, struke spomeničke zaštite, koja često izjednačuje s kvalitetom sve što je staro, pa zbog toga štiti i često zahtijeva upitne metode očuvanja ili repliciranja nečega što je nekada postojalo. Na taj su način otežane radikalne obnove u smislu suvremenoga arhitektonskog zahvata.

Kad dođe do takvih dilema i komplikacija, prisjećamo se uvijek ponovo splitske Dioklecijanove palače, izgrađene krajem 4. stoljeća, škole razvoja arhitekture i urbanizma te njihova međusobnog odnosa.